“Prije skoro pedeset godišta, improvizirajući melodiju na Lorkine stihove, učinio sam prvu pjesmu. S vremenom me je sve više gustala i odvažio sam se velikog pjesnika zamjenit svojim mladalački nespretnim stihom. Nazvao sam je Zelenci. Godištima poslije, Srđan i ja počinjali smo ponoćne serenade u Sponzi, sljubeć početne taktove s batom Mara i Bara.

Grad pjevam i pišem pola stoljeća a slikam zadnjih 35 godišta. Potrijeba mi je o izvoru riječ, dvije napisat jer trata se o nama svima. Grad, dota od lijeposti u kamenu fermana. U kamenu, zagrljenim kamenom – mirima gradskim što kako trnje na grani rusulice čuvaju pupoljak. Mjesto otkle i sunce nerado ishodi a kamoli čeljad što se pod mirima tiska, družeć se s čiopama, razabiruć govor kamena, šapat mora u portu i odjek tišine s Pelina. Grad, gdje je čeljade samo oli združeno s pukom svekolikim. Kako po volji mu je, kako izabrat hoće. A kamen pamti – sjeti se i prepozna one što opet dohode mu pa dentilom gestom ljubaznost odvrati.”,spomenuo je Pende povodom koncerta, te dodao, “Na osamnaesti dan mjeseca agosta ponovit ću Ponoćnu serenadu. Prva je protekla krasno primljena od publike ili kako je gospar Kalajdžić napisao u Dubrovačkom vjesniku: Bilo je lijepo i sjetno, a opet veselo uz golemu dozu nostalgije koja vodi u neka ljepša, sretnija vremena. Kako sam po godištima vrsnik igara, prvi put ću otpjevati dvije pjesme posvećene umjetnicima koji su godištima svojim umjeteonstvom bogatili naš lijepi Grad. Dašto!

I druga Ponoćna serenada imat će goste. Veselje mi je najaviti i krasnu mladu damu koja uspješno studira glazbu na zagrebačkoj akademiji. Uz ovu najavu hotio bi se zahvalit kolegi Kadrić Srđanu. On je sam izjavio da mu je bilo lako presložit svoj DNK iz rokera u šansonu, jer je od mladih dana volio moje pjesme. Dugo smo pripremali prvi nastup, ma mogu rijet, vajalo je. Srđan je uspio postić da gitara trankvilecom i đentilom pratnjom zagrli tekstove pjesama.”

Biografija iz službenog izdanja turističke zajednice Dubrovnik Welcome to Dubrovnik autora Slobodana Nana Vlašića: “S početkom sedamdesetih meteorski uspon popularnosti doživjeli su mladi dubrovački glazbenici Ljubomir Buco Pende i Srđan Gjivoje do danas zapamćeni kao duo Buco i Srđan. Otpočeli su najprije izvodeći izrazito uvjerljivo pjesme s repertoara inozemnih zvijezda. Uslijedile su posebno za njih pisane pjesme Đela Jusića i Josipa Sliška, da bi se uspješna karijera dubrovačkog dvojca nastavila Bucovim autorskim skladbama. Prvi veći nastup bio je na Opatijskom festivalu 1973. s pjesmom Hrvoja Hegedušića Elegija. Pjesmi je nedostajao jedan glas za plasman na natjecanje Eurovizije. Sa skladbom Dugo u noć na Tadijanovićeve stihove odnose pobjedu na Zagrebačkom festivalu. Nakon Srđanovog odlaska u Ameriku Buco je nastavio s koncertnom i stvaralačkom aktivnošću, okruživši se krugom vrsnih suradnika: od međunarodno poznatog gitarista Ljuba Majstorovića, Frana Matušića i Điva Brčića . Nekoliko je naročito važnih karakternih osobina označavalo njihov glazbeni stil, možda ponajprije Bucov osobit vokal, općenito način pjevanja, izrazito raspoznatljiva boja njegova glasa i dosljedna vjernost dubrovačkom govoru što je Buco u svim kasnijim pjesmama beskompromisno slijedio.”